A következő címkéjű bejegyzések mutatása: vukovar. Összes bejegyzés megjelenítése
A következő címkéjű bejegyzések mutatása: vukovar. Összes bejegyzés megjelenítése

2009. március 24., kedd

Death squad leader ‘was top CIA agent’

.
A halálosztagok vezetője
a CIA csúcs ügynöke volt
.
Milosevic titkosszolgalati jobbkeze a CIA ügynöke volt...és mindez a Horvátországi és a Boszniai, a szerbek által elkövetett, legnagyobb, legborzalmasabb emberiesség ellenes bűnök idején. A CIA ezt el is ismerte...mármint, hogy az az "ember" aki közvetlenül, főiranyitója volt a hírhedt szerb belügyminisztériumi különleges egységeknek a Vukovari és a Srebrenicai tómegmészárlások idején a Központi Hírszerző Ügynökség önkéntes -azaz ingyenesen szolgáló, ezt maga a Cég ismerte el- munkatársa volt...Szépen állunk...Természetesen, az illető, -ez most derült ki- a béke ügyét szolgálta, és információival szolgálta a háború mielőbbi befejezését...Ha nem zárják be jól a szekrényeket, jó sok csontváz fog meg kiesni belőlük.Mondtam, és írtam is mar jó néhányszor: higgyünk csak a szemünknek. Mert minden, és mindenki más, csak hazudik, lop és csal.

Rózsa Flores Eduardo

The late President Milosevic's secret police chief and organiser of Serb death squads during the genocidal ethnic cleansing of disintegrating Yugoslavia was the United States' top CIA agent in Belgrade, according to the independent Belgrade Radio B92.
The claim that from 1992 until the end of the decade, Jovica Stanisic, head of Serbia's murderous DB Secret Police, was regularly informing his CIA handlers of the thinking in Milosevic's inner circle has shocked the region. Stanisic is said to have loyally served his two masters for eight years.

Vukovar, 1991

He is facing war crimes charges at the International Criminal Court at The Hague.
In the terrifying years of Yugoslavia's internecine wars, he acted as the willing "muscle" behind Milosevic's genocidal campaigns in Croatia, Kosovo and Bosnia, including Sebrenica.
According to the charges he faces, Stanisic was "part of a joint criminal enterprise that included former Serbian president Slobodan Milosevic and other Serbian politicians".
Dermot Groome, The Hague's chief prosecutor, has specifically accused him of sending in the Serb Scorpion and Red Beret death squads into the states seeking independence from Belgrade. Stanisic has pleaded not guilty.
Like in a Cold War spy thriller, Serbia's secret police chief met his CIA handlers in safe houses, parks and boats on the river Sava to betray his master's action plans. He provided, it is claimed, information on the where abouts of Nato hostages, aided CIA operatives in their search for Muslim mass graves and helped the US set up secret bases in Bosnia to monitor the implementation of the 1995 Dayton peace accord.
This has raised awkward questions for Washington. With Stanisic providing chapter and verse of the genocidal slaughter of Croats, Bosnians and Albanians from the early 1990s, should President Clinton have cut a deal with Milosevic at Dayton, Ohio, ending the Bosnian war on such equitable terms for the Serbs?

Vukovar, 1991

Or, using Stanisic's evidence, should the Americans not have unmasked Milosevic and Radovan Karadzic, the then head of Republika Srpska, as genocidal war criminals and demanded their surrender?
From his prison cell at The Hague, Stanisic countered the charges facing him with an aide memoir portraying himself as "a person who had sought to moderate Milosevic and had done a great deal to moderate the crisis".
In an unusual move, the CIA has submitted classified documents to the court that confirm Stanisic's "undercover operative role in helping to bring peace to the region and aiding the agency's work. He helped defuse some of the most explosive actions of the Bosnian war."In an interview with the Los Angeles Times, William Lofgren, his original CIA recruiter and handler, now retired, said: "Stanisic provided valuable information from Milosevic's inner circle. But he never took money from the CIA, worked with the agency on operations or took steps that he would have considered a blatant betrayal of his boss.

Mass grave, Vukovar, Ovcara, Croatia

"Thus the judges at The Hague are having to judge a man who allegedly sent the Scorpion death squads to Srebrenica to "deal" with men and boys fleeing the UN-protected Muslim enclave, while working with the CIA trying to end Milosevic's ethnic wars.
The way the CIA apparently viewed their Belgrade "asset" is revealed in an interview with Balkan Insight, a little known south-east European publication.
The emerging picture is a quaint reflection from a hall of mirrors. Greg Miller of the Los Angeles Times, writing about the links between the CIA and the Serb secret police chief, is quoted as saying: "As I said in the LAT story, the CIA do not see Stanisic as a choirboy. When you talk to people who work in espionage, this is often the case.
"Because of the nature of that job, of that assignment, they are working with people who do not have unblemished records, it would be difficult for them to be effective if they only worked with people who had unblemished records."
People in Belgrade who have been following the career of Jovica Stanisic would say that this was a guy who was an expert in his field; he was ahighly-trained and highly-effective spy. His motivation may have been tha the wanted to know what the United States was up to.
"He did not believe that Milosevic was taking the country in the right direction - so he wanted to influence events. He saw himself as an important guy who could pull strings behind the scenes to make things happen in Belgrade.
"Stanisic apparently did so on his own terms, while trying to remain a loyal Serb. He did not succeed. Now he is having to account for his actions as Milosevic's loyal lieutenantat The Hague.

by Gabriel Ronay
Sunday Herald

.
.

2008. december 2., kedd

Timea Horvat: Sedamnaest ljet poslije pada

.
Trnjem korunjen grad herojev: Vukovar

Človik ne more ravnodušno koracati i gaziti po ulica herojskoga grada Vukovara, ni poslije 17 ljet kasnije tragedije, kad je 15oo braniteljev ostalo prez streljiva, i kad se je 15 ooo civilov izašlo iz pivnicov. 18. novembar 1991. je s krvlju zabilježeno na hrvatsku zastavu slobode. Koliko nek oblikov smrt ima, to je sve prezentirano u ovom varošu, kad su četničke bande i kolone Jugoslavenske narodne armije umarširale u grad. Tri misece dugo su držali segurnu obrambu branitelji, junaki Vukovara i suprotstavili se agresorskoj nadmoći. Bila je to velika bodljika u oči peljačtva JNA i beogradskih dirigentov mrske bitke. Novinari emisije Radio Vukovara, na čelu s mladim bojnim izvjestiteljem ter pjesnikom Sinišom Glavaševićem, s riči su hištoriju pisali, bistvali, hrabrili, batrili ljude u pivnici, na frontu, sve dokle je to bilo nek moguće. Film Fadila Hadžića pod naslovom Zapamtite Vukovar, 18.novembra emitiran na HRT1, toj vukovarskoj tragediji postavlja spomenik. S kamerom prati glavne junake filma, novinare spomenutoga radija. Od svakidašnjega neimanja u tom paklu, prik fizičke i duševne torture u srpski oficirski ruka, sve do krajnje štacije krvoprolivanja na Ovčari. Mučenje, a zatim ustriljanje ranjenih braniteljev iz vukovarske bolnice, med njimi i novinara Siniše Glavaševića. Pod punim Misecom 26o duš se je otpravilo k nebu, a izvršiteljem „tajne akcije“ je rečeno:„ Niste ništ vidili, a ono što niste vidili, nije se ni dogodilo.“. Sedmimi su samo mogli proteći iz guta smrti. Masovna grobnica je najdena u daljini 3oo metarov od vukovarskoga novoga cintira. Dakle, vridno je skočiti do Ovčare, što nažalost naša grupa nije napravila, a zato mi je i neoprostljivo žao. Zvana toga na području općine grada je još sve skupa najdeno već od 50 masovnih grobnic. Oko 11oo civilov je palo i 6oo braniteljev umrlo, 22 ooo ljudi je otirano. Šetujemo med grobi, ovde su portreti pokojnih braniteljev uklesani u mramor. Dupljasto je potresno suočiti se s činjenicom, preveć je mladih žitkov potrgnuto, zničeno. Po vijenci, gorući svića se vidi, jubilej je smrti legendarnoga zapovjednika obrane Blagu Zadru, čiji je i sin Robert polag oca našao zadnji počivak. On je 1992.ljeta umro u obrani Kupresa. I za nje gori vjekovječni plamen pri centralnom spomeniku, prema kom se pelja grupa. Turistički vodja grubo gleda nas u obraz, i kad vidi da tiho stanemo k njegovoj grupi, misleći da morebit ćemo dočuti neke, za nas još nepoznate informacije, odlučno narikta svoje ljude na drugu stranu memorijalne skulpture. 21.stoljeće... Na plotu crikve Sv. Filipa i Jakova razdrapljena plakata generala Mirka Norca ki je pred četirmi ljeti osudjen na 12 ljet zatvora za bojni zločin, počinjenoga u Gospiću 1991.ljeta. Pri ulazu franjevačkoga samostana i crikve Sv. Filipa i Jakova na mramornoj ploči piše da je obnovljena sa sredstvi Vlade Republike Hrvatske i gradjanov Zagreba, na poticaj dr. Franje Tuđmana, prvoga predsjednika Hrvatske. Veljek na livoj strani, lijes, svića , u kaosu veliko srce iz kartona, s dičjim rukopisom „Ljubav je jača od smrti“ . Polag raspetoga Jezuša još jedan natpis: „Prolazniče, ne čudi se kostima mojim razasutim. Moli za one koji su moje i tolike kosti nevinih po Vukovaru razasuli“. To se odnosi i na vukovarsku trojku ki su krivi za pokolj na Ovčari. Po ocjeni haškoga suda i manje krivi: Miroslav Radić je oslobodjen od svake krivnje, Veselin Šljivančanin je osudjen (samo!) na pet, a Mile Mrkšić na 2o ljet zatvora. Još je imao obraza kot bivši zapovjednik JNA izjaviti pred sudom „Nisam kriv!“. Na crikvenoj stijeni kipic o razrušenom a i obnovljenom Božjem domu kot i simbol Vukovara, ranjeni Jezuš na križu. Fali mu prava ruka s kojom već ne more objamiti i liva noga, s kom već ne more hodati. On je znak, kako kažu Vukovarci, i ovo ne dopušća pozabljenje, jer bi pozabljenjem žločin bio opravdan, kojega su počinili neprijatelji preskrajnoga oduravanja, nad človičanstvom, „ljudskim dostojanstvom i društvenom pravdom“. Pet eurov ostavljamo u crikvi za smanjenu kopiju križa Slobode, postavljenom u čast svim braniteljem Hrvatske na obali Dunava. Pred spomenikom u velikom vijencu kitic Priča o gradu, iz pera Siniše Glavaševića. I Dunav dalje teče, i vodoturnju i dalje projdu zaljubljeniki, samo već ništ nije tako kot i prlje. Neke zgrade čuvaju još bojne rane, škuljaste dokaze brojnih napadov, dokle poprsje dr. Franja Tuđmana i malo odaljeno od njega i lik hrvatskoga književnika Marka Marulića, ravno gledaju u kontrast arhitekture. Na livoj strani stakleni moderni objekt, na pravoj pak monument bolnih vrimen. Pod timi lisami, na ovi ganki su bižali civili, a za hrptom pak krvoločni četniki i vojniki, jedva dočekajući da ih postriljaju. Puti su ovi s krvlju poljani, nevolja, žalost i tuga nisu odvud skrsnuli. Dalje to živi u očima svakoga Vukovarca. Trnjem korunjeni Vukovar i danas teško diše. Gdo ovde hoda, ne more odvrnuti obraz od tuge, još i ova turobna jesen svakom minutom jače boluje za prošlošću. Sedamnaest ljet je minulo, u osamnaesto je stupilo... Kad otvaram on-line spomenik poginulim i umrlim hrvatskim braniteljem najdem slijedeće rečenice od Marinka iz Zagreba. Njegove riči su i moje: „Plemeniti hrabri i ponosni ljudi naroda moga. Osjećam vas svakom mišlju. Častim vašu posvećenu krv. Mislim na vas.“
-Timea Horvat-




Na grobu braniteljev, oca i sina Zadra