Glasnik Razgovor - Eduardo Rózsa Flores

Glasnik

Hrvatskoga uljudbenog pokreta

Online tjednik za društvena pitanja

Godina I. - Broj 4 - izlazi subotom - Zagreb, 29. ožujka 2008.

RazgovorEduardo Rózsa Flores
dragovoljac Hrvatskog domovinskog rata

Ako je grijeh braniti Domovinu, Istinu, Slobodu, onda smo svi mi krivi grješnici, koji smo od 1991. do 1995. godine nosili hrvatsku vojničku odoru. Jer, mi ništa drugo nismo niti radili. Ponavljam: ako je ovo grijeh, onda neka kazne svakog od nas.

dr. sc.TomislavDragun,

pitanje: Tko ste Vi gospodineFlores?
Odgovor: Rođen sam 196o. godine u mjestu Santa Cruz de la Sierra, koji je po broju stanovnika najveći grad u Boliviji. Otac mi je mađarski Židov, umjetnik, slikar György Rózsa, a mama mi je Nelly Flores Arias, profesorica sa španjolskim korijenima. Moja obitelj se odselila1972. godine u Chile, a za vrijeme Pinochetove vladavine smo živjeli u Švedskoj kao političke izbjeglice. Moji su roditelji1975. godine odlučili iseliti se u Mađarsku. Tako sam ja u Budimpešti maturirao u gimnaziji Sv. Ladislava, da bih 1989. godine stekao diplomu politologije i komparativne povijesti književnosti na Filozofskom fakultetu „Lóránd Eötvös“. Zadnjih godina studija radio sam kao dopisnik španjolskog dnevnika La Vanguardia, kao i za španjolsku emisiju britanskog radija BBC World Service. Najprije u Mađarskoj, a nakon toga u Albaniji, Rumunjskoj, itd.

Pitanje: Kad ste postali hrvatski branitelj, i to dragovoljac?
Odgovor: U lipnju 1991. godine stigao sam u tadašnju Jugoslaviju, u Hrvatsku. Nakon tromjesečnog novinarskog rada, javio sam se u Zbor narodne garde. Bio sam prvi inozemni dragovoljac. Želio sam se boriti za samostalnu Hrvatsku.

Pitanje: Gdje ste se sve borili?
Odgovor: Sudjelovao sam u obrani Laslova, gdje sam napravio Prvi Internacionalni Vod. Kasnije sam kao zapovjednik toga voda sudjelovao u obrani Osijeka. Područje našeg djelovanja bila je od strane četnika okupirana Baranja. Dobio sam hrvatsko državljanstvo, a Dr. Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske, imenovao me bojnikom. Nakon nekoliko godina stekao sam čin pukovnika. Tijekom rata tri puta sam bio ranjen.
Pitanje: Jeste li poznavali hrvatskog generala Antu Gotovinu?
Odgovor: Na žalost, osobno se nisam sreo s generalom Antom Gotovinom, no duboko ga poštujem i zahvalan sam Bogu da ga mogu zvati ratnim prijateljem, kompanjonom, pošto smo se borili za zajedničku, jednu istinsku stvar. U Mađarskoj sam dosad u više navrata organizirao sakupljanje potpisa za oslobađanje generala Ante Gotovine, te za ostale nevino suđene generale, časnike Hrvatske vojske.
Godinama redovno objavljujem članke u mađarskom tisku, kao i na internetu, u kojima se otvoreno zalažem za njih i stojimiza njih, jer su oni stvarni heroji. Niz predavanja o Domovinskom ratu u Hrvatskoj održao sam na mađarskim i drugim falkultetima (Njemačka, Engleska, Južna Amerika), a na poziv raznih organizacija. Mislim, ako smo dolaskom mira položili naše ratno oružje, na ovom frontu morali smo nastaviti „rat“ informirajući svjetsku javnost o našoj borbi, budućija ko dobro znamo, kako je snažna neprijateljska – i to ne samo srpska -propaganda protiv Hrvatske.

Pitanje: Imate li neku poruku sudu u Haagu?
Odgovor: Prije nekoliko godina predložio sam svojim suborcima u Osijeku i Zagrebu da u skupinama, organizirano otputujemo u Haag i da se dragovoljno predamo haaškom sudu. Naime, ako je kriv general MirkoNorac, ako je kriv general AnteGotovina, onda smo svi mi krivi, koji smo, svejedno skojim činom i s kakvim statusu, ali kao zapovjednici, sudjelovali u HRVATSKOM DOMOVINSKOM RATU.
Nažalost, zasad, taj moj prijedlog nije se ostvario, i ako ja i danas spremno stojim iza njega. Ako je grijeh braniti Domovinu, Istinu, Slobodu, onda smo svi mi krivi grješnici, koji smo od 1991. do 1995. godine nosili hrvatsku vojničku odoru. Jer, mi ništa drugo nismo niti radili. Ponavljam: ako je ovo grijeh, onda neka kazne svakog od nas. To je moja poruka Haagu, ali, tužno bih još dodao, smiješno je što se tamo događa. Mogao bih, stoga, napraviti čak zloban precedents, pa zločesto potvoriti haaški sud od svoga ozbiljnog posla pravi šalu. Smatram da će takvo ponašanje pravosudnih tijela uskoro donijeti jako loše i nepopravljive posljedice na sve strane svijeta. Junaštvo ima svoju itekako veliku in važnu ulogu i u suvremeno doba. Svaki narod treba svoje heroje, jer to je jedna moćna nacionalna kohezijska snaga, koja mlade ljude pozitivno usmjerava (odmiče ih od globalizacije). Pred njih se tako stavljaju istinske veličine, domobrani i junaci, kojiim onda postaju životnim uzorom. Ne bismo smjeli dopustiti da nam otimaju i ponizuju naše heroje, budući se na taj način stavlja pod upitnik opravdanost i istinitost našeg Domovinskog rata.

Pitanje: Gdje sada boravite? Dolazite li u Hrvatsku?
Odgovor: Trenutno živim u Mađarskoj, ali često sam i u Hrvatskoj. Neko vrijeme morao sam razrijediti svoje dolaske u Hrvatsku, jer sam mislio sam da česti susreti nisu dobri ni za mene, niti za moje prijatelje, suborce. To je, naime, uvijek bilo povodom da od početka do kraja pričamo o zajedničkim doživljajima i ponovo zajedno, kroz razgovor, proživljavamo sve one ratne strahote. Svi mi nosimo u sebi neizlječive, duboke, otvorene rane. Kod naših susreta ponovo i ponovo zajedno iznova patimo u mislima i sjećanjima sve one prizore kada su gubili svoje suborce, prijatelje, sve te ratne tragedije.

Pitanje: Sadašnji položaj branitelja nije zavidan. Ubilo ih se preko 1.700. Zašto se to događa?
Odgovor: Cijelo moje biće potresa tuga i očaj, kad god dobijem vijest o samoubojstvu nekog od branitelja. Jako me to boli. Nisam mogao shvatiti, dugo nisam u to mogao povjerovati. A bila je istina. I onda mije sijevnulo. Bio sam sretnik – što nisam ostao u Hrvatskoj. Morao bih dan za danom ponovo doživljavati ratne prizore: kad je pukla mina, kad je netko ranjen, kad je umro drugi naš prijatelj, ratnik...Oni koji su ostali doma, ne mogu pobjeći uspomenama. Samoubojstvima branitelja pridonio je, po mom mišljenju, onaj nekorektni način nakoji se Vlada RH odnosila prema veteranima, konkretno poslije smrti Dr.FranjeTuđmana. Stidi sramota! Nedpodnošljivo i ponižavajuće bilo je vidjeti da odluke o mirovinama, o invalidninama donose ljudi koji su samo na televiziji vidjeli kako je to izgledalo u NAŠEM RATU. Oni koji u svom životu nikad nisu niti pomirisali barut, nikad nisu osjetili onaj kiselkasti miris, koji se ni s čim ne da zamijeniti, onajdim koji izlazi iz gorućih kuća...

Pitanje: Mnogi branitelji danas kažu: Nismo se borili za ovakvu Hrvatsku. Što bi to moglo značiti?
Odgovor: Običavam reći, a i ja čujem druge govoriti da mi nismo željeli ovakvu Hrvatsku, da se nismo se borili za ovo sadašnje stanje. Moramo, međutim, razdvojiti dvije stvari i trebamo uzeti u obzir još nešto. Mi smo vojnici tijekom rata imali posvedrukčije brige dok smo bili na dužnosti, s ne u glavu trpati misli o budućnosti ili nešto slično planirati. U stvari, ja se ne sjećam da bismo na frontu ikada razgovarali o politici ili da bi se prepirali oko toga. Znali smo samo jedno, da moramo zaustaviti agresore, da moramo braniti naša sela, gradove i civile, a pored svega toga znali smo i to da smo osnivači, baklje, davno željenog, stoljetnog sna: Samostalne Hrvatske. Samo toliko. San se ostvario, ali kad je zašutjelo oružje, mnogi od nas nastavili su tako mislili, a jednako misle i danas. Onda im radost pokvari neka mora, priviđenje, sve moguće nepravde, način postupanja, birokracija. Rođena je samostalna Hrvatska, ali proganjaju se oni, koji su pomagali u tome da ona i osvane. Postali smo neugodni, nametljivi. Smatra se da bi nas trebalo trpati u zatvore, štoviše da bi bilo najbolje kad nas više ne bi niti bilo... Vjerojatno smetamo u igrama političke elite, mi smo im ogledalo, u kojemu se ponekad, moguće, i ogleduju, pa ih je možda, nadam se, i sram.

Pitanje: Vi ste svjetski čovjek? Hrvatska, Europska unija,SAD?
Odgovor: Uskoro Hrvatska postaje član Europske unije. Ako se to dogodi, time ćemo odbaciti svoju samostalnost, tu slobodu za koju su se ne tako davno mnogi žrtvovali, dali svoje živote i prolili krv... Oslobođeni smo iz jednog zatvora – iz Jugoslavije -i sad pjevajući, barem tako izgleda, selimo se u neki drugi, u ne baš konforni zatvor EU-a, da odbacimo naš nacionalni identitet u tom ludilu, koje se zove globalizacija. Mi se nismo za to borili. To je sigurno. Znam, mnogo njih sad još ne shvaćaju zašto nije dobro da Hrvatska stupi u EU... To im poručujem ja koji već živim u državi koja pripada EU, pa upravo zbog toga, vidim tu zajednicu i iz unutra... Ovdje mnogi nisu razumjeli što se to dogodilo. Uvjeren sam da postoji život i izvan Europske unije. Pitanje je samo to, je li ostalo u hrvatskom narodu nešto od one hrabrosti, odlučnosti iz 1991. godine? Ja sam se zaljubio svim svojim srcem u hrvatski narod.... Ta me ljubav i danas pokreće i nosi u mom životu!

Pitanje: Kadbitrebalo, biste li opet uzeli pušku na rame i krenuli: U boj?
Odgovor: Ne dao Bog, ali ako bi dao i ako bi trebalo opet uzeti pušku boreći se za pravu stvar, moji prijatelji, suborci, neka znaju, mogu uvijek računati na me. Ne ću uopće razmišljati. Bolje je stojeći umrijeti kao muškarac za slobodu, nego na koljenima klečeći živjeti u nekakvoj zlatnoj krletki!
Objavljene knjige

Prva knjiga Eduarda Rózse Floresa objavljena je 1994. godine u Mađarskoj pod naslovom „Prljavi rat“ (Mocskos háború), ratni memoari, a druga je ugledala svijetlo dana dvije godine kasnije, pod naslovom „Operacija šutnje“ (Hallgatás Hadművelet). Nakon toga je 1999. godine izašla trojezična zbirka ratnih pjesama Hűség/Vjernost/Lealtad, te drugi mu ratni memoari „Umrli smo i još živimo“ (Meghaltunk és mégis élünk). U 2oo1. godini objavljena mu je druga pjesnička zbirka „Stanje između dva rata“. Slijedi: 2oo3. godine „Kolekcija svinjarije“, 2oo4. godine „69 tajna – ljubavne pjesme i jedno objašnjenje“ i 2007. godine „47 sufističkih pjesama“ dvojezično izdanje (mađarsko-španjolsko).

Eduardo Rózsa Flores trenutano je glavni suradnik mađarskog časopisa KAPU, i urednik portala www.jobbik.net te www.lelkiismeret88.hu, a ujedno je i dopredsjednik Mađarske Islamske Zajednice.

Filmovi
„Bolsevita“ (glumac, 1996. godine), „Vizualizacija“ (glavna uloga, 1997. godine), „Mali grad“, televizijska serija, (glumac, 1997. godine) i „Chico“ (glavna uloga, 2oo1. godine).

U pripremi:
„The Filthy War“ (www.mozgofilms.com), idejni otac, producent, stručnjak.

Na muci se poznaju junaci
When the going gets though,
the tough gets going

Hrvatska poslovica