Timea Horvat: Sedamnaest ljet poslije pada

.

Trnjem korunjen grad herojev: Vukovar

Človik ne more ravnodušno koracati i gaziti po ulica herojskoga grada Vukovara, ni poslije 17 ljet kasnije tragedije, kad je 15oo braniteljev ostalo prez streljiva, i kad se je 15 ooo civilov izašlo iz pivnicov. 18. novembar 1991. je s krvlju zabilježeno na hrvatsku zastavu slobode. Koliko nek oblikov smrt ima, to je sve prezentirano u ovom varošu, kad su četničke bande i kolone Jugoslavenske narodne armije umarširale u grad. Tri misece dugo su držali segurnu obrambu branitelji, junaki Vukovara i suprotstavili se agresorskoj nadmoći. Bila je to velika bodljika u oči peljačtva JNA i beogradskih dirigentov mrske bitke. Novinari emisije Radio Vukovara, na čelu s mladim bojnim izvjestiteljem ter pjesnikom Sinišom Glavaševićem, s riči su hištoriju pisali, bistvali, hrabrili, batrili ljude u pivnici, na frontu, sve dokle je to bilo nek moguće. Film Fadila Hadžića pod naslovom Zapamtite Vukovar, 18.novembra emitiran na HRT1, toj vukovarskoj tragediji postavlja spomenik. S kamerom prati glavne junake filma, novinare spomenutoga radija. Od svakidašnjega neimanja u tom paklu, prik fizičke i duševne torture u srpski oficirski ruka, sve do krajnje štacije krvoprolivanja na Ovčari. Mučenje, a zatim ustriljanje ranjenih braniteljev iz vukovarske bolnice, med njimi i novinara Siniše Glavaševića. Pod punim Misecom 26o duš se je otpravilo k nebu, a izvršiteljem „tajne akcije“ je rečeno:„ Niste ništ vidili, a ono što niste vidili, nije se ni dogodilo.“. Sedmimi su samo mogli proteći iz guta smrti. Masovna grobnica je najdena u daljini 3oo metarov od vukovarskoga novoga cintira. Dakle, vridno je skočiti do Ovčare, što nažalost naša grupa nije napravila, a zato mi je i neoprostljivo žao. Zvana toga na području općine grada je još sve skupa najdeno već od 50 masovnih grobnic. Oko 11oo civilov je palo i 6oo braniteljev umrlo, 22 ooo ljudi je otirano. Šetujemo med grobi, ovde su portreti pokojnih braniteljev uklesani u mramor. Dupljasto je potresno suočiti se s činjenicom, preveć je mladih žitkov potrgnuto, zničeno. Po vijenci, gorući svića se vidi, jubilej je smrti legendarnoga zapovjednika obrane Blagu Zadru, čiji je i sin Robert polag oca našao zadnji počivak. On je 1992.ljeta umro u obrani Kupresa. I za nje gori vjekovječni plamen pri centralnom spomeniku, prema kom se pelja grupa. Turistički vodja grubo gleda nas u obraz, i kad vidi da tiho stanemo k njegovoj grupi, misleći da morebit ćemo dočuti neke, za nas još nepoznate informacije, odlučno narikta svoje ljude na drugu stranu memorijalne skulpture. 21.stoljeće... Na plotu crikve Sv. Filipa i Jakova razdrapljena plakata generala Mirka Norca ki je pred četirmi ljeti osudjen na 12 ljet zatvora za bojni zločin, počinjenoga u Gospiću 1991.ljeta. Pri ulazu franjevačkoga samostana i crikve Sv. Filipa i Jakova na mramornoj ploči piše da je obnovljena sa sredstvi Vlade Republike Hrvatske i gradjanov Zagreba, na poticaj dr. Franje Tuđmana, prvoga predsjednika Hrvatske. Veljek na livoj strani, lijes, svića , u kaosu veliko srce iz kartona, s dičjim rukopisom „Ljubav je jača od smrti“ . Polag raspetoga Jezuša još jedan natpis: „Prolazniče, ne čudi se kostima mojim razasutim. Moli za one koji su moje i tolike kosti nevinih po Vukovaru razasuli“. To se odnosi i na vukovarsku trojku ki su krivi za pokolj na Ovčari. Po ocjeni haškoga suda i manje krivi: Miroslav Radić je oslobodjen od svake krivnje, Veselin Šljivančanin je osudjen (samo!) na pet, a Mile Mrkšić na 2o ljet zatvora. Još je imao obraza kot bivši zapovjednik JNA izjaviti pred sudom „Nisam kriv!“. Na crikvenoj stijeni kipic o razrušenom a i obnovljenom Božjem domu kot i simbol Vukovara, ranjeni Jezuš na križu. Fali mu prava ruka s kojom već ne more objamiti i liva noga, s kom već ne more hodati. On je znak, kako kažu Vukovarci, i ovo ne dopušća pozabljenje, jer bi pozabljenjem žločin bio opravdan, kojega su počinili neprijatelji preskrajnoga oduravanja, nad človičanstvom, „ljudskim dostojanstvom i društvenom pravdom“. Pet eurov ostavljamo u crikvi za smanjenu kopiju križa Slobode, postavljenom u čast svim braniteljem Hrvatske na obali Dunava. Pred spomenikom u velikom vijencu kitic Priča o gradu, iz pera Siniše Glavaševića. I Dunav dalje teče, i vodoturnju i dalje projdu zaljubljeniki, samo već ništ nije tako kot i prlje. Neke zgrade čuvaju još bojne rane, škuljaste dokaze brojnih napadov, dokle poprsje dr. Franja Tuđmana i malo odaljeno od njega i lik hrvatskoga književnika Marka Marulića, ravno gledaju u kontrast arhitekture. Na livoj strani stakleni moderni objekt, na pravoj pak monument bolnih vrimen. Pod timi lisami, na ovi ganki su bižali civili, a za hrptom pak krvoločni četniki i vojniki, jedva dočekajući da ih postriljaju. Puti su ovi s krvlju poljani, nevolja, žalost i tuga nisu odvud skrsnuli. Dalje to živi u očima svakoga Vukovarca. Trnjem korunjeni Vukovar i danas teško diše. Gdo ovde hoda, ne more odvrnuti obraz od tuge, još i ova turobna jesen svakom minutom jače boluje za prošlošću. Sedamnaest ljet je minulo, u osamnaesto je stupilo... Kad otvaram on-line spomenik poginulim i umrlim hrvatskim braniteljem najdem slijedeće rečenice od Marinka iz Zagreba. Njegove riči su i moje: „Plemeniti hrabri i ponosni ljudi naroda moga. Osjećam vas svakom mišlju. Častim vašu posvećenu krv. Mislim na vas.“

-Timea Horvat-

Na grobu braniteljev, oca i sina Zadra